Zimski uspon na Veliki Vran (2074 m) koji Mosoraši već tradicionalno organiziraju početkom veljače ove je godine bio u ožujku, ali je i ovaj put opravdao epitet “zimski”, no pođimo redom. Naš vodič Đirla je nakon provjere brojnog stanja planinara dao znak vozaču da ubaci u “prvu” i krene prema Blidinju. Laganom vožnjom Dalmatinom došli smo do Zagvozda i uz pogled na djelomično snježno Biokovo nastavljamo do Vinjana Donjih, gdje bez problema prelazimo granicu. Prije toga nas Đirla upozorava da isključimo mobilne podatke, kako nam podaci na računu ne bi zagorčali život. U Posušju autobusom pravimo nekoliko počasnih krugova kako bi upoznali taj gradić i usput našli kafić koji može za pola sata izbaciti “autobus kava”. Nakon drevnog rituala ispijanja kave i šopinga preko Rakitnog nastavljamo do polazne točke našeg uspona Blidinja, točnije Hajdučkih vrleti, još točnije Baznog logora za Vran i Čvrsnicu.
Tu pada još jedna kavica i podjela na planinare i skijaše. Grupa od 20 skijaša predvođeni našim Stevom, mladićem u najboljim godinama, kreću busom prema skijalištu i uživaju u spuštanju niz padinu, dok grupa od 24 planinara uživa u penjanju uz padinu. Đirla na početku, Žele na kraju i lagano lijevo desno napredujemo prema vrhu izbjegavajući gustu šumu. Snijeg je podnošljiv, tako da ne upadamo previše. Tek na jednoj padini otprilike na pola puta do vrha primjećujemo da je snijeg zaleđen pa se uz Želin savjet penjemo prema klekovini da ne bi bilo neplaniranog klizanja niz planinu.
Doduše, jedan kolega je vadeći novčanik, misleći da nas na vrhu čeka topli čaj, potrčao za osobnom iskaznicom koja se otkotrljala niz padinu. Nasreću sve se sretno završilo. Na sedlu prije završnog grebena vjetar i hladnoća pokazuju svoje pravo lice i uspon uistinu opravdava epitet “zimski” s početka priče. Olujni vjetar i temperatura daleko ispod nule otežavaju nam uspon, navlačimo na sebe dodatne kape, marame i sve ostalu opremu kako bi nas zaštitila od hladnoće.
Uskoro stižemo na vrh koji je potpuno zaleđen a oblaci nam tek povremeno dopuštaju da vidimo gdje se nalazimo. Pravimo nekoliko fotki držeći očajnički mobitele i foto aparate, a prsti se lagano počinju lediti. Maja me moli da je uslikam, a ja dragu kolegicu ne mogu odbiti, premda mi prsti mrznu.
Žele nas skuplja i spuštamo se trčećim korakom u zavjetrinu. Sonja nas kroz šalu pita zašto nismo napravili jednu zajedničku na vrhu sa zastavom, mislim se da smo to pokušali vjerojatno bi sa zastavom odletjeli do Blidinjskog jezera. Spuštamo se po planu i gubitkom visine gubi se i hladnoća i jačina vjetra. Ne žuri nam se jer imamo još jedan sat dok nam se kolege skijaši vrate. Na ulasku u šume čekamo ostatak ekipe i kroz čakulu spomenem kako bi mi dobro došlo jedno hladno pivo. Hrvoje me zove da dođem i nudi mi sok od hmelja. Naravno, nisam ga mogao odbiti i nakon kratke stanke nastavljamo prema podnožju planine. Poslije pet i po sati planinarenja dolazimo u Hajdučke vrleti i uz slasnu večeru rezimiramo još jedan lijepi planinarski dan.
Tekst i fotografije: Jurica Budanko / hpd-mosor.hr
