Još prošle godine planiran je pohod na dva najviša vrha u BiH: Maglić (2386 m) i Volujak (2336 m). Tada ipak nismo uspjeli otići. Čovjek snuje, Bog određuje. S druge strane, nikad nije ni kasno. To se potvrdilo protekloga vikenda.
Kad su nedavno Ante i Lucijana, spiritus movens našega Društva, koji su jedini već nekoliko puta, iz različitih smjerova, penjali ove vrhove, u whatsapp grupu društva poslali poruku da se ide, bilo je prijavljivanja i odustajanja ( i potpisnik ovih redaka je među njima) no na koncu na put se u subotu ujutro (malo iza 4 sata) otisnula skupina od 19 planinara (dva kombija i manje terensko vozilo).
Put nas je preko Mostara, Nevesinja i Gacka vodio do Sutjeske i istoimenog nacionalnoga parka do prijevoja i vidikovca Prijevor. Ovdje smo ostavili vozila, uzeli najnužniju opremu i krenuli tzv. banjalučkim smjerom uz koji smo se uspeli za dva sata. Najzahtjevniji ali i najbrži smjer. U jednom trenutku naišli smo na jednu obitelj koja je na jednoj od strmina doživjela krizu (strah od visine učinio je svoje), no tu je priskočio uvijek spremni Krojf i spasio stvar. Svi su se uspeli živi i zdravi do 2386 m visokog vrha odakle je pucao pogled na prekrasne vidike. Nakon kraćeg odmora, okrjepe i obveznog fotografiranja uputili smo se kružnom turom prema crnogorskom Magliću (granica presijeca ovu lijepu planinu). Uslijedio je silazak niz sipar, prema srcolikom Trnovačkom jezeru, prekrasnom ledenjačkom jezeru na 1517 m nadmorske visine. Nakon odmora i osvježenja koje se konjima dovozi na ovo mjesto (ne postoji put osim planinskoga) krenuli smo do Prijevora gdje smo ostavili vozila. Nakon presvlačenja uputili smo se do planinarskoga doma Volujak, našu bazu u kojoj smo prenoćili. Prijeđenih četrnaest kilometara i osam sati hodanja ukratko je sažetak prvoga dana.
Drugoga dana ujutro smo startali ali u dvije skupine. Prvu je vodio Krojf i njegova Ivana koji „skidaju“ vrhove više od 2000 m n.v. (Challennge 2000+). Oni su krenuli oko šest sati a ostatak ekipe, vod vodstvom našega predsjednika sat i pol kasnije krenuo je prema sedam kilometara udaljenom i 2336 m visokom vrhu, na Volujku, drugom najviše vrhu u BiH. Pod nogu lakši, ali laganim, umjerenim tempom, uz kratke pauze Antina i Lucijanina detaljna pojašnjavanja okolnih vrhova koje su penjali, stigli smo do vrha Velika Vlasulja, planine koju smo samo dan prije gledali s druge strane, s obližnjeg Maglića. Polusatni odmor i odmah krećemo nazad kružno prema Kozjem pogledu odakle pogled ponovno puca prema Trnovačkom jezeru, gdje smo bili dan ranije. Slijedi povratak ka domu, spremanje stvari, hladno Nikšićko pivo, pozdrav s ljubaznim domaćinom i barem za većinu, ne zbogom, nego doviđenja.
Blidinje.NET/PD Orlova stina
