Članovi Speleološkog društva Herceg iz Mostara već godinama aktivno sudjeluju u istraživanju speleoloških objekata poput jama i špilja, a u kojima dolaze do zanimljivih, ali i u znanstvenom smislu važnih otkrića.
O fascinantnom svijetu speleologije i o tome kako izgledaju boravci u jamama i špiljama diljem Hercegovine, nerijetko i više desetaka metara ispod zemljine površine, razgovarali smo s Ivanom Marićem, predsjednikom Speleološkog društva Herceg iz Mostara.
Ističe da je speleologija već odavno prerasla okvire sporta ili hobija.Ovo je sport gdje jedna osoba ne može napraviti ništa. Ovo je baš ekipni sport, iako ga ne mogu ni nazvati tako jer ovo je davno prešlo sport, ovo je sada jedna grana koja je totalno otišla u jednom znanstvenom pravcu. Trenutno su špilje i jame prve na svijetu po mjestima gdje se otkrivaju nove životinjske vrste.
Mislim da je prosjek 20 novih vrsta da se otkrije svake godine, tako da je to za znanstvenike jedno veliko blago. A da i ne spominjem bakterije koje su sada počeli istraživati biospeleozi gdje su našli bakterije koje razgrađuju naftu. To je baš multidisciplinarna aktivnost gdje vam trebaju ljudi svih branša, od geologa, hidrologa, arheologa, palentologa i slično. Svih branši treba da bi se pokrila i istražila jedna jama, kazao je Ivan Marić za portal Jabuka.tv.
Speleološko društvo Herceg je osnovano u prosincu 2012. godine, a do sada su realizirali 10 speleoloških škola na koje svake godine primaju nove zaljubljenike u svijet speleologije. Netko odustane, dio novih tečajaca ostane, a generalno se brojka stalnih aktivnih članova kreće oko 20.
Ove godine, na 10. jubilarnu speleološku školu prijavilo se 8 članova, četiri su djevojke, četiri dečka. Škola traje četiri vikenda, a organizirana je tako da dva vikenda budu prije, a dva nakon Uskrsa.
Primijetili smo prijašnjih godina da je potreban odmor i njima i nama, a pogotovo njima jer se puno toga uči u relativno kratkom vremenu i treba određeno vrijeme proći da se to lijepo posloži. Tečaj je dosta napredan, a prijaviti se može svatko, istaknuo je Marić.
Budući da se speleolozi u svojim aktivnostima nerijetko znaju naći i u potencijalno opasnim situacijama, na speleološkoj školi nastoje osigurati broj demonstratora jednak broju prijavljenih mladih tečajaca, a sve u cilju što boljeg svladavanja potrebnih znanja i vještina za ulaske u jame.
Tijekom škole tečajci ulaze u jame različitih oblika – koljenaste, vertikalne itd. Postepeno ih uvodimo u to da ih pripremimo za završni vikend škole kada sami ulaze u jamu na -125 metara, što je za 30 metara više od zgrade Mostarke. Ta se jama nalazi u selu Vrdi, tu se jede i spava u šatoru, ističe Marić te dodaje da rade po hrvatskom planu i programu, a koji podrazumijeva da se jedan vikend mora noćiti u prirodi.
Taj zadnji vikend, pošto se dugo ostane u jami, već se uđe i u mrak, onda se samo još prespava i onda ujutro imaju pismeni i usmeni ispit. Dakle, sve ono što su slušali na predavanjima kroz četiri petka i sve ono što im je se pokazivalo na stijeni, sve ih to dočeka na ispitu. Iako se ja znam našaliti da je svatko položio tko preživi boravak u jami, kaže nam Marić.
Otkriva da je za odlazak u jamu potrebno okupiti minimalno troje ljudi.
Ne daj Bože ako se nešto dogodi, jedna osoba mora ostati s unesrećenim i ta treća osoba izlazi van i zove pomoć, otkriva Marić. Za sebe nerijetko kažu da su “mali astronauti”.
Mi smo ti koji ulazimo na mjesta gdje nitko prije nas nije bio. Mi to crtamo, bilježimo, pišemo zapisnike što smo tamo pronašli, uzimamo uzorke. U BiH biospeleologija, na našu žalost, nije razvijena, pa mi naše nalaze šaljemo u Hrvatsku, Sloveniju, Mađarsku, neki su čak završili u Srbiji. Snalazimo se kako god znamo, a onda nam oni javljaju naknadno što je to što smo pronašli, kazao je Marić za portal Jabuka.tv.
A snalaze se, osim toga, i za financiranje svojih aktivnosti.
Radili smo nekoliko projekata do sada, primjerice video za Dan voda. Zelena mreža provodila je projekt pod pokroviteljstvom UNDP-a i talijanskog veleposlanstva gdje smo napravili jedan video o zaštiti podzemnih voda i svim lošim utjecajima bacanja otpada u jame i špilje. Inače smo neprofitna organizacija, svi kupujemo vlastitu opremu koja nije jeftina, a osim toga je i potrošna odjeća koja se mora održavati i mijenjati.
Opremu koju imamo u društvu koristimo za tečajce. Putovanja i svoju opremu također sami financiramo. Trebalo bi u to puno više ulagati. Sve je na planetu otkriveno, jedino gdje još ljudska noga nije kročila, to su mjesta na koji mi ulazimo, smatra Marić te dodaje da samo jedno uže koje se ošteti, moraju baciti radi sigurnosti, dok novo košta od 200 do 500 KM.
Ističe da je svijest o značaju speleologije i uopće samo poznavanje ove discipline u BiH na jako niskim granama.
U Hrvatskoj su praktički uveli obvezu da se u školskim razredima obvezno predstavi speleologija, a pogotovo da se skrene pozornost na ovu ekološku stranu zašto se ne smije bacati smeće općenito u prirodi. Hrvati su tu napravili pravu stvar i što se toga tiče, daleko odmakli od nas. Kod nas nema te svijesti i teško da će se nešto promijeniti. Pogledajte samo naš video za Dan voda koliko je smeća bilo. Mi to sve pijemo, ljudi nisu svjesni toga, objašnjava Marić te navodi primjere iz prakse na koje su nailazili.
Imali smo primjer kada nas je jedna osoba poslala u jednu jamu koju je sama zatrpala smećem. Mi smo iz nje izašli s punim džepovima. Stavljamo opuške u jednu posebnu vrećicu, a on nas pita što vi radite, zašto niste to u jami ostavili? Mi odgovaramo da mi dolje ništa ne ostavljamo, možemo jedino iznijeti. Čovjek nije mogao vjerovati, jer zna da su dolje tone smeća već od prije.
Sreli smo ga ponovno nakon pola godine, a on nam kaže: “Što ste mi uradili. Kad sam vas vidio, ni papirića više nisam bacio.” Tako da ima i pozitivnih primjera, treba samo doprijeti do ljudi. A ima naravno i negativnih gdje smo, primjerice, očistili neka mjesta od smeća da bi se vratili nakon nekog vremena i zatekli opet isto stanje, objašnjava Marić.
Kaže kako ne postoji odgovor na pitanje što zapravo privuče ljude u ovaj svijet.
To je pitanje na koje nitko nema odgovor. Čak ima u knjigama o speleologiji objašnjen taj psihološki dio što se događa u glavi čovjeka kad se nalazi u nekoj jami. Pogotovo onda kad vam postane teško, kad ste gladni, žedni, kad fizički opadate, zapitate se zašto mi ovo uopće treba u životu, što nisam sad na kavi negdje.
Ali, kada vidite nešto “wow” i kada prođe koji dan, onda vam bude drago što ste bili dio toga. Netko se s ovim bavi doslovno da bi podijedio strah. Nevjerojatno je kako ljudi napreduju u psihičkoj stabilnosti kroz bavljenje speleologijom, to je dokazano. Netko se pak bavi radi fizičke aktivnosti, znatiželje, zbog istraživačkog duha. Neki se bavi time jer im je to struka, recimo hidrolozi, geolozi itd, jer putem toga napreduju u svojoj profesiji, objašnjava Marić za portal Jabuka.tv.
Minimalna donja granica za bavljenje speleologijom je 16 godina, a ako je osoba maloljetna mora imati potpis oba roditelja. Ističe da za bavljenje ovom disciplinom osoba mora biti potpuno psiho-fizički spremna.
U jamama je hladno, velika je vlaga, mračno je, zatim fizički napor. Naravno da dođu psihički padovi. U nekim jamama, poput Male Dželalije koja se nalazi na -454 metra, ostajali smo i po 3 dana, a za takve uvjete osoba mora biti psihički i fizički spremna, objašnjava Marić.
Naravno, zanimalo nas je kako izgleda spavanje ispod Zemljine površine, a dobivamo očekivan odgovor – u jama i špiljama malo tko je se uspio naspavati.
To se mjesto zove bivak – sličan kao šator, razvuče se, pričvrsti po zidovima, a ponesemo i vreće za spavanje. Zatim se uđe unutra, a prije se morate izuti jer je to kao jedan mali kutak gdje se spava i koji nastojite održati čistim koliko god je moguće. Nije udobno spavati, da je se itko naspavao u jami – nije. Ali, nekad je dovoljno samo leći i odmoriti 2-3 sata, samo da se tijelo odmori, kazao je.
Marić se speleologijom inače bavi od 2015. godine. Kada bi mogao birati, ističe da bi vjerojatno svako drugi ili treći dan bio “na zadatku”.
Ali, treba vremena da se tijelo malo regenerira jer to su zahtjevni fizički napori, pogotovo ako nosite dosta teške opreme. Treba minimalno jedan dan odmora, a tu su također privatne i poslovne obveze. , ističe, te dodaje da je speleologija u Hercegovini “nedovoljno razvikana”.
Ljudi često gledaju o speleologiji na National Geographicu, gledaju nešto što mogu i sami živjeti svaki vikend. Zamisli spustiti se negdje gdje nikad nitko nije bio i diviti se prirodi što je napravila. Za to speleolozi žive, imaju taj istraživački duh, da znaš da si negdje prvi bio i prenosiš ta iskustva ostalima, dodaje Marić.
Upravo s ciljem mijenjanja takve slike, ali prvenstveno s ciljem očuvanja speleoloških objekata je i pokrenuto Speleološko društvo Herceg.
Glavna baza su im jame i špilje u blizini Mostara (Goranci, Vrdi, Raška Gora), a u najproduktivnijoj godini odradili su čak 35 vikend terena, dok su prošle godine počeli istraživati Velež, a od kojega imaju visoka očekivanja.
Gore smo pronašli 50 objekata i očekujemo puno novih, dubljih objekata. Problem Veleža je što je nedostupan, treba raditi ekspediciju od više dana. Plan nam je se više skoncentrirati na Velež, a kolege iz Tomislavgrada rade kamp na Čvrsnici na oko 1.500 metara gdje se očekuju velike jame.
Možda je baš ovo povijesna godina u svijetu speleologije da pokušamo naći najdublju jamu u BiH. Dosad je već imamo, to je Nevidna voda na Dinari, ali evo pošto radimo ove dvije planine, nadam se da ove godine možemo “napasti” taj rekord, istaknuo je Ivan Marić za kraj razgovora za portal Jabuka.tv.
Ne preostaje ništa drugo nego vrijednim hercegovačkim speleolozima poželjeti sreću u ostvarenju tog nauma te da barem jednako uspješno nastave doprinositi znanosti, prirodi i novim otkrićima.
Izvor: jabuka.tv | Ana Sušac
