Nakon što je sve posijano i posađeno, a krumpiri okopani i ogrnuti početkom lipnja počinje kosidba livada. Najprije počinje kosidba vrtova i okućnica, okrajaka (rubnih dijelova polja i livada). Za ovaj važan posao trebalo se ranije pripremiti.
S tavana i iza greda poskidane su kose. Neki su nabavili i nove kose. Poznate su bile kose koje su nabavljane gore u Bosni u Mrkonjić Gradu. Poznate su bile kovačke mrkonjićke obitelji: Vučkovići, Svetinovići i dr. Po njima su i kose koje su oni iskovali zvale svetinuše, vučkuše. Te kose su bile kovanice i bile su visoke kvalitete. Za raziliku od kovanice u trgovini su se mogle kupiti manje kvalitetne kose zvane lepare. Ove su služile u kosidbi žita. Kose bi se odnijele svome Ciganinu na otkivanje pete i prvo jače klepanje.
Ponedjeljkom – pijačni dan- kupovana su kosišta, brusovi, vodiri, vile, grablje i druge alatke za kosidbu, vilanje, grabljenje sijena i žita. Bilo je u selu i ‘drvenih majstora’ (Slavko Džankušića, Marko Kažimirov, Kalčo, Jakica i još poneki) koji su sami izrađivali potrebno ratilo za obradu njiva i livada, za kupljenje sijena i žita. Kosidba je trajala dobra dva mjeseca. Počinjalo se početkom lipnja s okrajcima, pa krajem lipnja polako se silazilo u Manduše, Duga uža, Mala uža, Karevine, Bare i druge livade u Duvanjskom polju. Koševina livada u polju potrajala bi do druge polovice srpnja. Kada bi polje bilo pokošeno, sijeno pokupljeno i sadiveno u plaste odlazilo bi se krajem srpnja u planinu.
Svaka obitelj iz sela imala je svoj posjed na Ljubuši. Nekada su bile podignute i staje za blago i čobane. Na Ljubuši se oralo, sijalo i sadilo, pa čak i vrlo žito. Osobno pamtim to vrijeme, jer sam i sam sudjelovao u svim tim poslovima. Odvajkada je kosidba bila isključivo muški posao. Obitelji koje nisu imale odraslog muškarca u kući unajmljivale bi kosce iz sela. Vlasnici dugih i širokih livada obično bi pozvali veći broj seoskih kosaca. Znalo bi se iskupiti po desetak i više kosaca. Sjećam se kako je uvijek u kosidbi Rezine bare sudjelovalo po desetak kosaca. Jedna godine ja sam bio prvi među njima – kosibaša.
Kada danas gledam to vrijeme mislim kako sam bio mlad i neiskusan kosac, ali me nosilo više srce, nego snaga i vještina. Iskusniji i stariji su me stalno ohrabrivali i polako – odmarajući ‘išli’ iza mene. Sjećam se kako je Baja išao iza mene i nabacio mi malo trave/sijena na moju kosu i nasmijao se. Značilo je to: e, moj Antune još si ti mlad i zelen za kosibašu, ali dobro kosiš. Pamtim osobito kao dobrog kosca moga strica Boška. On je znao dobro poklepati i naoštriti kosu ‘da je sve brijala’. Jedne prilike u Mandušama kosilo je nas nekoliko i Boško je bio posljednji u nizu. Negdje pred kraj dana, kada se malo i popilo, čujem kako Boško zavika: A-ha-a -haa, uvi’k si mraku primicala. Značilo je to kako Boškova kosa dobro reže i Boško može i brže i bolje. Protrnuo sam kada sam ga čuo, jer sam ja već bio na izmaku snage. Ma koliko se koševina činila naporan posao, dani dugi i vrući, a hlada nigdje, ipak je to za snažnije i odraslije muškarce bio, u odnosu ne neke druge teške seljačke poslove (kopanje, ogrtanje, poslovi u kamenolomu, u šumi) bio nešto ugodniji i lakši posao, Kosa se uvijek mogla poklepati, naoštriti, na livadi si, na svježem zraku.
Kosidba bi počinjala rano ujutro dok još ima rose. Kose bi se poklepale, naošrtile, doručkovalo se i krenulo na livadu. Zaredali su jedan za drugim i tako do pred podne kada bi stopanjica donosila na livadu ručak. Nakon ručka kose bi se malo poklepale – ‘otukle’ i opet jedan za drugim. Iza podne na livadu je stizala užina. Malo duže bi se odmorilo, opet kose poklepale i opet jedan za drugim na košnju. Kosilo se do zalaska sunca. Večera je uvijek bila kod vlasnika livade na kojoj se kosilo. Posljednji dan kosidbe – u pravilu je to bila kosidba žita na nekoj njivi, slavila se dokosnica. Taj dan stopanjica bi priredila malo bolji ručak i pun škip varenike pokrivene kajmakom. Pred večer bi kosci, po dolasku kući pitali: stopanjice, di
Tekst i foto: Ante Vukadin Ćipa / mandino-selo.com
