Izvor: HPD Čvrsnica
Čovjek snuje, Bog određuje! Po tko zna koji put potvrdila se ova stara narodna poslovica. Naime, još od svibnja snivamo o jednoj dvodnevnoj turi po vrhovima Čvrsnice, koju iz inih razloga stalno odgađamo (morati ću Marina gnjaviti), pa kad je Ćoma predložio da u subotu (15. listopada 2022.) posjetimo tigonometar 2228 uz malo nagovaranja pristao sam (možda sam kao talentirani sportaši u bivšoj državi trebao tražiti da mi ošišaju travu oko kuće). Isplanirao je turu Ivan Dolac – Pločno – Čemerikovci – Bare, naravno uz malo pomjeranje satnice u zadnji tren.
Na standardnom mjestu okupljanja, skupili su se Sanja, Boske, Ćoma, Dom, Iće, Pinda i Tomi (jbg. rano jutro hladno, trebali su se bolje obući). Željni topline i prve jutarnje kave žurimo na drugo mjesto okupljanja. Prolazeći Dugim poljem srce me boli dok promatram ljepoticu Čvrsnicu kako stidljivo skriva ožiljke od nedavnog požara u sjenama izlazećeg sunca. Ništa strašno, proći će – tješim i nju i sebe u mislima. Mlatnemo kavu a neki i žestoko i žurimo natrag na Barzonje. Tamo nas čekaju Ivana, Dado i Zoka, oni su previdjeli onu promjenu satnice. Malo ispod auto kampa parkiramo, očaran ljepotom jezera u čijim se mirnim vodama zrcalio Vran i modro nebo nabacujem ruksak i krećemo protupožarnim putem do početka staze. Izgleda da na stazi nije gorjelo bar koliko se vidi s puta. Do vidikovca dolazimo za satak, još uvijek kao kompaktna skupina. Tu smo se podijelili na brže i sporije. Nije da ne mogu, nego neću. Namjestio sam sat da me upozorava ako idem duže od minute pod punim srčanim opterećenjem, bolje sporije nego da imamo memorijal (prosječni heart rate na kraju 113). Sve do raskrižja prema Čemerikovcima smo bili u nekakvom kontaktu, barem glasovnom (ooj! eej!) a nakon njega bržoj grupi se izgubio svaki trag (nije pomagalo ni ooooj! ni eeeej!).
Mi smo malo odmorili uživajući u toplini sunca kad smo napokon izašli iz osinja kod prve ponikve i krenuli ka drugoj. Ovdje je gorjelo i na stazi, apokaliptični prizor crnih ugljenisanih grana kleke i hodanje po pepelu nagnalo nas je na dodatni oprez. Iščuđavali smo se hiru vatrene stihije koja je neke dijelove ostavila netaknute, Zelene rupe bi se sad komotno mogle zvati Crne rupe. Fascinantan (što bi rekao kum Toni) mi je bio prizor nekog listopadnog stabla žutog lišća na potpuno izgorjeloj crnoj padini, nadrealna simbolika o neuništivosti života. Oprezno smo obišli ponikvu pokušavajući naćuriti koji ćurak jer su markacije izgorjele. Isto smo radili cijelom stazom, gdje god nismo uočili markacije. Ovdje negdje je ona brža ekipa otišla previše lijevo i onda se dva sata probijala kroz izgorjelu i neizgorjelu kleku. Pričao mi Dom kako su na nekim mjestima doslovce na trbuhu puzali kroz pepeo vukući ruksake za sobom. Po njegovim riječima jedini glas razuma je bio Zoka, koji je predlagao baš ono što trebate učiniti: vratiti se na zadnju markiranu poziciju. Srećom sve je dobro završilo. Mi nismo imali takvih problema u laganom ritmu ćureći pokoji ćurak došli smo do drugog raskrižja i onda dalje dobro markiranom stazom. Kad smo prvi put ugledali kućicu na koti 2093 brža ekipa je već bila gore. Stigli su satak prije nas ali mi nismo bili mrčavi. Na koti 2093 smo zalili i čestitali Ivani i Sanji prvi 2000+ vrh. Odavde je i ekipa predvođena Pindom ubrzala pa sam ostao sam. Vukući se prašnjavom cestom negdje ispod Ivine kose 2219, dok sam gledao borbu crnih vrana i nekih sokola, orlića, čega li, desno kod Ravnih stijena, primjetim da iznad mene kruži orao mrcinjaš. E neš – pomislim, ubrzam i unatoč dernjavi sata “tuspasim” se na tigonometru 2228 za kojih “dvajestak” minuta.
“Con te partirò sotto voce“ pjevaju mi pete dok promatram okolinu s najvišeg dijela SZ Dinarida (SZ odavde do Soče nema ništa visočije). Pogled mi kvari sumaglica koja je izbrisala granicu neba i zemlje, ali ipak se ima što vidjeti. Eno južnije Boske se slikuje na koti 2182 za 2000+ ( odradio je i Ivinu kosu, četiri vrha danas ). Njihovo vrijeme tek dolazi, a meni je vrijeme za logistiku – pomislim. Još da odradim onu planiranu dvodnevnu turu. A bilo je i delicija, probao sam Ivaninu pogaču, moram pohvaliti. Sudeći po tome da se nije pojavio na slikanju, bilo je dobro (barem malo jače) i Ićino crno. Dugo smo se zadržali (mrčavim je trebalo dosta vremena da se umiju), krećemo natrag.
Na raskrižju Čemerikovci – Ivan draga doznajemo da nemamo prijevoz do auta, pa se opet dijelimo u dvije skupine, zbog Ivanina koljena i mojih peta. Što da vam kažem, ukratko: Ćomin želudac je opet poveo, ipak smo se spustili do Bara prije no što je potpuno zašlo sunce.
Za statistiku mogu reći samo da smo svi prešli 22 km a neki i više.
Kad su se pojavila svjetla Dadinog džipa raširio sam ruke, kao Ćoma jutros vozeći neodređenom brzinom Dugim poljem, i zapjevao: … And I’ve got a strong urge to fly …
