Pijesak je prirodni sediment koji se uglavnom sastoji od mineralnih zrna veličine čestica od 0,063 – 2 milimetara. Pijesak je u prosjeku krupniji od mulja i finiji od šljunka. Pijesak je, također, jedno od nevezanih tala. Izraz “pijesak” ne ovisi o mineralnom sastavu. Većina pijeska su uglavnom kvarcna zrna. Kvarcni pijesak je važna sirovina za građevinsku industriju, za industriju stakla i poluvodiča.

Pijesak se u prirodi najčešće može pronaći u pustinjama i pješčanim plažama. Pješčana plaža se naziva žalo. Najčešće nastaje drobljenjem tvrđih stijena u moru. To su dugotrajni procesi. Valovi udaraju u obalu i odlamaju tvrđe stijene koje se djelovanjem mora dalje drobe i usitnjavaju dok se ne pretvore u pijesak. Usitnjeni pijesak morske struje nose i talože se na plažama. Ponekad nastaju pješčani otoci koji se nazivaju sprud ili lido. Pješčani sprudovi se često spoje s obalom i tada zatvaraju morski zaljev pa ih nazivamo lagunama. Najpoznatije lagune su nastale u području grada Venecije (grad je nastao na sprudovima koji su se formirali od pješčanih nanosa rijeke Po).

U pustinjama pijesak nastaje raspadom stijena pod utjecajem velikih dnevnih promjena temperature (u pustinji dnevna temperatura doseže preko 40 stupnjeva Celzijusa, a noćna pada ispod 0). Čestice pijeska su lagane, te ih nosi vjetar. Često nastaju pješčane oluje koje nose pijesak na velike udaljenosti. Dok vjetar nosi pijesak, on struže po stijenama, te često nastaju neobični oblici – pustinjske gljive. Na mjestima gdje vjetar slabi, pijesak se taloži pa onda nastaju dine.

Kao poseban slučaj može se vidjeti pijesak koji potječe od vapnenastih kostura mrtvih morskih životinja, primjerice iz školjki dagnji ili koralja.

Pješčani krajolici služe kao stanište ne samo u vlažnoj klimi srednje Europe. Također u vrlo neprijateljskim pješčanim pustinjama Afrike, Azije i Australije žive brojne životinjske i biljne vrste, koje su se tijekom evolucije prilagodile ekstremnim uvjetima.