Tužnu Planinu nećemo locirati, nećemo vam otkriti njen geografski položaj i sve one detalje koji bi vam otkrili o kojoj je točno planini ovdje riječ. Uostalom, vrlo je moguće da u svijetu postoji više od jedne planine istog imena. Kao što potpuno različiti ljudi nose ista imena. Jednostavno ćemo je nazvati Tužna Planina jer baš svaka planina može ponekad biti tužna i to je posve opravdano.
Svaki čovjek ponekad živi svoje tuge i razočarenja, pa zašto onda ne bi i planina!? Naravno, ljudi su najčešće toliko opsjednuti svojim osobnim raspoloženjima, željama i ciljevima da rijetko primjećuju tuđu tugu, bilo ljudsku ili planinsku. Nije im ni na kraj pameti da se zapitaju zbog čega bi jedna grandiozna planina mogla zapasti u neku svoju osobnu tugu i depresiju. Tko se danas ima vremena baviti time ?!
Otkako je svijeta i vijeka Tužna Planina (kad se još nije zvala tim imenom) tiho je obitavala u spokojnoj harmoniji s prirodom, svojim stanovnicima i rijetkim posjetiteljima. Čovjek ju je povremeno posjećivao, istraživao i postepeno upoznavao sa znatiželjom djeteta i dubokim poštovanjem prema njoj. Oprezno i tiho koračao je osluškujući cvrkut ptica, pucketanje suhog granja i šuštanje lišća, promatrajući treperavu razigranost sunca i vjetra, svjetla i sjene, dubuko udišući aromatične mirise raznoraznog samoniklog bilja, upirao je pogled na daleke horizonte i široka obzorja s osjećajem dubokog mira i potpune slobode…
I tako su u to davno doba i čovjek i planina bili sretni i zadovoljni jer se među njima razvijala ljubav i osjećaj međusobne pripadnosti. Bilo je to neko drugo vrijeme, harmonično i spokojno. No, kako ništa ne traje vječno tako je završilo i to harmonično doba. Stigla su neka drugačija vremena kako za čovjeka, tako i za Tužnu Planinu.
Ustvari, možda nisu vremena toliko drugačija, možda su se ipak samo ljudi promijenili i postali drugačiji. Postali su nekako međusobno otuđeni, samoživi i površni. No, ti ljudi… oni su živjeli daleko negdje u svojim gradovima i držali su se uglavnom svojih urbanih zona pa to Tužnu Planinu nije nimalo dodirivalo. Ona je još uvijek neometano obitavala u svojoj harmoničnoj ljepoti i spokoju.
No, čovjek je često susretao i promatrao te gradske ljude. Čovjek koji je jako volio Tužnu Planinu (koja tada nije bila tužna), on nije bio sebičan pa je počeo dovoditi druge ljude iz grada. Vjerovao je da je to bar jednako dobro za njih kao što je bilo dobro za njega. Tužna Planina je ispočetka bila zatečena i zbunjena jer vremenom je počelo pristizati sve više i više ljudi.
Nastala je opća gužva na Tužnoj Planini. Sa svih strana sjatiše se na nju gomile urbane čeljadi, naoružane sa svom raspoloživom tehničkom opremom i pomagalima u nekoj čudnoj plastičnoj i gumiranoj odjeći vrištećih boja. Poput razdragane djece unosili su nemir svojim nespretnim koracima, neumornim žamorom i žagorom, plašeći i rastjerujući životinje, gazeći rijetko cvijeće, nespretno prevrćući kamenje i lomeći granje ostavljajući pri tom gomilice smeća za sobom. Tužna Planina počela je sve više i više tugovati prisjećajući se starih dobrih vremena.
Čovjek koji je volio Tužnu Planinu shvatio je da tim ljudima nije bilo mjesto ondje. Teška srca shvatio je da oni ne poznaju i ne osjećaju Tužnu Planinu poput njega. Njima je ona predstavljala igralište za zabavu i kulisu za foto session. No, tada se više ništa nije moglo učiniti. Ljudi su prisvojili Tužnu Planinu kao da je njihova. Ljudi su inače skloni tome da prisvajaju i posjeduju predmete, imovinu, kućne ljubimce, pa čak i jedni druge. Obzirom da ljudi jako vole posjedovati oni su se vrlo posjednički ponašali prema Tužnoj Planini.
I tako je Tužna Planina dobila ime i zauvijek je ostala tužna…
Blidinje.NET/ludens.media
